Zanimljivo kako je Hahnemann došao do drugog načela homeopatije – načela “malih doza” i, u svezi s njim, do načina pripreme homeopatskih lijekova.

Radeći svoje prve eksperimente, uključujući glasoviti eksperiment s korom kininovca (China), Hahnemann se koristio lijekovima u velikim dozama, kako je bilo uobičajeno u to vrijeme, pri čemu je koncentrat bio jedan prema jedan, bez razrjeđivanja u nekoj tekućini za razrjeđivanje (otapalu). U Europi se tada smatralo da je lijek to učinkovitiji što je jači i što ga više ima, a onima koji su tvrdili suprotno nije se vjerovalo. Čak su i Hahnemannu, koji je bio među malobrojnima što se nisu bojali suprotstaviti uvriježenim shvaćanjima, bile potrebne godine prije nego je došao do novog presudnog zaključka.

Kada je počeo pripremati lijekove razrjeđujući ih u omjeru 1:100, a kasnije čak i 1:1000 i više (stupanj koncentracije lijekovite tvari naziva se u homeopatiji rastvorom, dijeljenjem ili potencijom), Hahnemann je utvrdio da u određenim uvjetima ti lijekovi ne samo ostaju ljekovitima, nego su čak i ljekovitiji. I njega samog to je iznenadilo te je tu spoznaju više puta nazvao “nečuvenom”, “nevjerojatnom”, iznoseći pred začuđenom javnošću činjenicu o djelovanju milijuntog ili bilijuntog dijela grana lijeka (gran je ljekarnička mjera od 62,2 mg u ruskom i 64,8 mg u engleskom sustavu). Ako se uzme u obzir da to ni danas mnogima nije jasno (kako liječiti lijekom u kojemu više gotovo nema ljekovite tvari, to nije liječenje nego autosugestija?), može se zamisliti kakav je učinak to otkriće ostavilo na suvremenike Hahnemanna. Oni ga jednostavno nisu htjeli slušati.

Povijest je sačuvala svjedočanstvo istaknutog ruskog leksikografa, autora znamenitog “Jednojezičnog rječnika živoga ruskog jezika” – V. I. Dalja, istraživača, liječnika i pisca. Dalj je u razdoblju od 1823. do 1828. studirao medicinu u gradu Depti i bio je svjedokom žestokih sporova između pristalica i protivnika homeopatije. Takvi sporovi u to su vrijeme među obrazovanim ljudima (ne samo među liječnicima) bili vrlo česti, kako u Njemačkoj, tako i u cijeloj Europi, uključujući Rusiju. Svojom novom medicinskom doktrinom Hahnemann je prvi put nakon Paracelsusa uzburkao ustajalu močvaru medicinske misli.

Završivši studij i postavši vojnim liječnikom u vrijeme Rusko-turskog rata, nakon što je neko vrijeme radio u Kijevu, Poljskoj i Sankt-Peterburgu, Dalj je pisao u svojim mladenački oštrim člancima: “U biti homeopatije je besmislica, njeni dokazi i argumenti su – lažni i netočni”. Životno djelo Hahnemanna “Organon liječničkog umijeća” nazvao je “spomenikom zabluda ljudskog uma”. Ali, nije prošlo mnogo vremena, i radeći 1833. u Orenburgu, Dalje je postao svjedokom liječenja teško bolesnog policijskog načelnika, kada se samo zahvaljujući naporima mjesnog liječnika-homeopata Lesinga, uspjelo poboljšati stanje bolesnika. To je pokolebalo njegovo nepovjerenje u homeopatiju. “Uvjerio sam se, – pisao je on tada još uvijek oprezno pjesniku Odojevskom, – da homeopatska sredstva ponekad djeluju nevjerojatno brzo, snažno i spasonosno”. Iznenadilo ga je potpuno izliječenje njegovog sina od gušobolje pomoću homeopatskih sredstava i čudi ga “nepovjerenje liječnika prema novoj metodi liječenja kao i činjenica da se o njoj uopće spori”.

U povijesti homeopatije bilo je mnogo poznatih ljudi. Bez obzira na svoju revolucionarnost, za homeopatiju je karakterističan demokratičan odnos prema bolesniku, naročito u usporedbi s tada još uvijek prakticiranim barbarskim metodama liječenja od strane “stare medicinske škole”. Mnoge poznate osobe, uvjerivši se u praktične rezultate homeopatskog liječenja, postale su ne samo pristalicama homeopatije, nego i zagovornicima koji su je dalje preporučali. Kada je o Rusiji riječ, dovoljno je spomenuti dva imena: admirala N. S. Mordvinova i sudionika Domovinskog rata 1812. godine S. N. Korsakova. Stekavši odlično obrazovanje, Korsakov je i sam liječio na homeopatski način, dopisivao se s Hahnemannom i predložio mu vlastiti način izrade homeopatskih rastvora. Hahnemann je taj način odobrio i otada se taj način u svjetskoj homeopatskoj praksi naziva “prema Korsakovu”.

Hahnemann je prvi uveo u praksu ispitivanje lijekova na zdravim ljudima, a ne na životinjama. “Svaki lijek, – isticao je Hahnemann, – djeluje na ljudsko tijelo na svoj, osobit način, i bilo koja druga ljekovita tvar, drugačije vrste, ne djeluje na isti način”. Svaki lijek ima neki svoj “portret” – svoje kompleksno djelovanje na organizam zdravog čovjeka.”. Ruski fiziolog I. P. Pavlov je kasnije rekao kako svaki lijek ima “vlastitu fizionomiju”. Sam Hahnemann je za svog dugog života ostavio oko 60 takvih “portreta” različitih lijekova. Danas homeopatija koristi oko 2 000 različitih naziva lijekova.

Međutim, pripremanje homeopatskih sredstava, pa i samo načelo “malih doza”, ne sastoji se jedino u smanjenju koncentrata osnove lijeka. Ništa manje, a možda i znatno veće, značenje ima način usitnjavanja i miješanja preparata koji se priprema. Taj potupak, pri kojem dolazi do uzajamnog djelovanja između osnove i rastvora, naziva se u homeopatiji dinamizacijom ljekovite tvari. Bez obzira na to što se o tome zna još manje nego o samoj homeopatiji, pri čemu se sam taj postupak u vijeku svemirskih letova čini nekako zastarjelim, upravo je on omogućio Hahnemannu koristiti u homeopatiji bilo koju prirodnu tvar, na primjer platinu, zlato ili bakar. A to da izvrsnim lijekovima mogu biti olovo, mramor, fosfor i čak bijeli riječni pijesak, nikome nije padalo na pamet. Svatko zna da se te tvari ne otapaju ni u vodi ni u alkoholu, osim u nekim kiselinama koje su sasvim neprikladne za unutarnju uporabu.

Tako je bilo sve dok Hahnemann nije objavio svoje otkriće. Isprobavši mnoge postupke, predložio je bilo koju od navedenih tvari, bila to živa, fosfor ili zlato – trljati nasuho… mliječnim šećerom. I to na takav način da su sve te tvari, što se ne mogu otapati čak ni u mnogim kiselinama, postale otopive u običnoj vodi.

A sve je počelo od toga, što je, nastavivši dosljedno smanjivati koncentraciju ljekovitih tvari, Hahnemann u određenoj fazi primjetio smanjenje njihovog ljekovitog učinka. Došlo je do svojevrsne “barijere inertnosti” tvari koje su se razrjeđivale, toliko očite barijere da to zapravo i nije bilo čudno. Činilo se prirodnim završiti eksperimente koji su išli u smjeru smanjivanja koncentracije ljekovitih tvari i ostati na koncentraciji “malih doza”, otprilike na stotisućitom dijelu početne tvari. To je bilo sasvim dovoljno da izazove šok kod suvremenika. Ali, Hahnemann je otišao dalje. Predložio je usitnjavanje osnove lijeka u šećernom prahu sve dok njena koncentracija ne padne na milijunti dio!

Skrupulozna metodika, koju je predložio Hahnemann, sastojala se u sljedećem (i tako je u biti ostalo sve do danas):

Jedan gran bilo koje prethodno usitnjene tvari i jednu trećinu od stotine grana suhog mliječnog šećera snažno se trljalo tijekom 6 minuta porculanskim tučkom u porculanskom mužaru. Ono što se nakon toga dobilo u sljedeće se 4 minute odvajalo porculanskom lopaticom od stijenki mužara i od tučka, tako da se istodobno miješalo u jednu homogenu masu. Zatim se ponovno 6 minuta drobilo i 4 minute odvajalo. Dvostruki proces usitnjavanja s prvom trećinom šećera zahtijevao je ukupno 20 minuta. Zatim se dodala druga trećina od 100 grana šećera i sve se ponovilo u sljedećih 20 minuta. Napokon se dodala i posljednje trećina od 100 grana šećera i ponovio se postupak u dvije etape. No to je bilo tek usitnjavanje prvog stupnja. Za njega je bio potreban ukupno jedan sat. Svaki dio praha koji se na taj način dobio sadržavao je stoti dio početne tvari (osnove).

Od toga što se dobilo uzimao se svega 1 gran ljekovite tvari i tijekom sljedećeg sata cijela se procedura ponovila s novih 100 grana šećera. Rezultat takvog postupka u tri etape, nakon 2 sata, bio je sljedeći: 1 gran novog praha sadržavao je tisućiti dio osnove. Nakon ponavljanja postupka, s još 100 grana šećera, osnova je bila prisutna u svom milijuntom dijelu.

I tu se dogodilo nešto, za što prije Hahnemanna nije znala ni kemija ni farmakologija. Sve prirodne tvari, uključujući plemenite metale, postale su rastvorive u vodi i u rastvoru vode i alkohola. Što nije mogao učiniti Paracelsus učinio je Hahnemann. U svom drugom opsežnom djelu – “Kronične bolesti” – Hahnemann navodi mnogo primjera uporabe prirodnih tvari za pripremanje lijekova, tvari za koje ranije nitko nije i pomišljao da bi mogle biti ljekovite. Među njima su i obična ljuštura školjke, i sipa, i nafta, i živa, i mnogo toga drugoga. “Tko je vidio mramor ili ljušture školjke kako se rastapaju u čistoj vodi bez ostatka?! – rekao je oduševljeno Hahnemann. – Ili kvarc, čije kristale voda može u sebi držati tisućljećima!..”

Ipak, i to je otkriće Hahnemann zapravo napravio usput. Kao doktor medicine i doktor kemije Hahnemann je smatrao svojom, od samog usitnjavanja tvari ništa manje važnom, zadaćom – pripremanje ljekovitih preparata. Proces dinamizacije (trenja) omogućio mu je ne samo da prevlada “barijeru inertnosti” tvari koje želi razrijediti, nego i da znatno poveća njihovo ljekovito djelovanje. Tvari koje su se i bez trljanja topile u vodi ili alkoholu, ali su pri tome postupno gubile svoju ljekovitost ovisno o tome koliko su bile usitnjavane, sada su ponovno postale aktivnima. Dapače, što je više Hahnemann razrjeđivao tvari prema svojoj metodici, tim su one snažnije djelovale na organizam čovjeka.

Daljnja metodika razrjeđivanja ljekovitih tvari, a koju je predložio Hahnemann, bitno se razlikuje od prethodne. Nakon što je ljekovitu osnovu razrijedio u ljekovitom prahu do milijuntog dijela, učinio ju je topivom u vodi ili alkoholu, pa se razrjeđivanje dalje nastavljalo u tekućem stanju, u istim omjerima kao do te etape. U svakom sljedećem stupnju razrjeđivanja ljekovite tvari koncentracija baze se smanjivala 10 puta (ako je mjera bila deset puta) ili se smanjivala 100 puta (ako je mjera bila sto puta). I, kada vidimo na kutiji s homeopatskim lijekom, na primjer s okruglim kuglicama-granulama, oznaku “30”, to znači da je ljekovita osnova razrijeđena po skali 100 puta ukupno 30 puta i tek nakon toga je nanesena na šećerne kuglice-granule.

A što je s “barijerom inertnosti” tvari koje se razrjeđuju nakon što je u tekućem stanju postao nemoguć postupak usitnjavanja trenjem? Kako ne dopustiti da se smanji ljekovitost tijekom procesa usitnjavanja? Hahnemann je predložio proces trljanja zamijeniti procesom protresanja (mučkanja) tvari koja se razrjeđuje u posudama od stakla. Naizgled ništa neobično?! Da, ali bez protresanja (mučkanja) ponovno bi došlo do “barijere inertnosti”.

Tako je, “barijera inertnosti” koja se pojavila u određenoj fazi, svojevrsna “zvučna barijera” u farmakologiji, prevladana. Ali homeopatija je savladala i drugi problem: ne samo da u tvarima može probuditi skrivene ljekovite moći, ona ih je u stanju i ublažiti gdje je to potrebno. “Mnoge druge tvari, – pisao je Hahnemann, – sasvim obratno, imaju tako snažno djelovanje, da i u najmanjim dozama, kada dolaze u dodir s vlaknima životinjskog porijekla, pale ih i razgrađuju (arsen, živin sublimat). Homeopatija je u stanju ne samo ublažavati njihovo djelovanje, nego i iskoristiti neka njihove ranije nepoznata ljekovita svojstva.” To se prije svega tiče otrova. Već je Paracelsus ustvrdio da “sve je otrov, samo doza čini neku tvar otrovom ili lijekom”. Ali Paracelsus se nije usudio otići tako daleko kao Hahnemann. Homeopatska praksa potvrđuje da ekstremno male doze, inače za čovjeka opasnih tvari, u homeopatskim preparatima imaju suprotno djelovanje. Smanjivanjem koncentracije osnovne tvari, homeopatski preparat kao da smanjuje učinak prvotnog, za čovjeka opasnog, djelovanja te povećava efekt suprotstavljanja, mobilizirajući samozaštitu organizma. Zato se tek nakon homeopatije moglo reći da, što je otrov jači, jači je lijek pripremljen od njega.

Mnogi miješaju liječenje travama (fitoterapiju) i homeopatiju. Doista, oko 60% homeopatskih lijekova biljnog je porijekla (oko 30% – mineralnog i oko 10% – životinjskog). No na tome sva sličnost prestaje. Da se i ne govori o otrovima: fitoterapija se drži podalje od njih. Liječenje travama ne pozna niti potenciranje, tako da – gdje liječenje travama završava, homeopatija započinje.

V. S. Zilber “Roman o homeopatiji” časopis “Nauka i žiznj” 2000. brojevi 3,5,12